Očima jednog volontera

Očima jednog volontera

Danijel Petrović je volonter iz Banja Luke koji je od samog početka dio inicijative ”Izbori se za ravnopravnost”, a samim tim imao je priliku biti dio Festivala savremene žene u Tuzli gdje je svoja znanja i iskustva razmijenio sa skoro 100 volontera i volonterki iz cijele Bosne i Hercegovine. Ovo iskustvo je za njega bilo uistinu posebno, a svoje utiske je odlučio staviti ”na papir” i podijeliti sa drugima.

”Kako svijet učiniti boljim mjestom za sve nas? Pitanje koje mi okupira misli još od najranijeg djetinjstva. Odgovore sam pronalazio u malim stvarima oko sebe. Najprije su to bili neki sitni postupci kojima sam, doduše sitnim koracima, činio promjene. Odlučio sam mijenjati svoju sredinu, raditi dobre stvari i na taj način svoj grad učiniti ljepšim danas, za bolje sutra. Kada sam već dovoljno odrastao da shvatim šta je to, u moj život je ušetala jedna apstraktna imenica, kojom sam činio sve, samo ne apstraktna djela. Volonterizam. Shvatio sam da je volonterizam ključ uspjeha mladih. Ukoliko želimo postići velike stvari prvo moramo imati cilj, kako bismo došli do cilja moramo raditi na tome, počevši od sebe. Mijenjati sebe, raditi na sebi, ulagati u sebe. Veliki iskorak u mom volonterizmu koji traje od moje 12. godine jeste upravo II Međunarodni Festival Savremene žene koji je ove godine u Tuzli okupio preko 100 govornica iz 17 zemalja svijeta sa 5 kontinenata. Zapamtite dobro, Međunarodni festival Savremene žene u Tuzli. O tome će biti mnogo govora u nastavku. Prekretnice u životu se dešavaju kada ih najmanje očekujemo.

Za mene je volonterizam dobio novi smisao, novu dimenziju, a volontiranje me čini još srećnijim, zadovoljnim i ispunjenijim. Zašto? Zašto se sada baš od toliko dešavanja na kojima sam bio dio volonterskog tima, ovaj Festival, ova priča izdvaja od drugih?

Festival savremene žene je meni otvorio nove vidike, dao nove mogućnosti za mojim daljim napredovanjem i usavršavanjem. U čitavu priču sam ušao kao volonter kampanje “Izbori se za ravnopravnost” koju sprovodi NVO “Radio Kameleon – Otvorena mreža ljudskih prava i demokratije”, cilj je prikupiti 100 000 potpisa podrške peticiji za potpunu implementaciju zakona o rodnoj ravnopravnosti. Svaki potpis koji sam ja skupio imao je svoju vrijednost, svakom sprovedenom aktivnosti u sklopu kampanje ja se osjećam ponosnije, jer do tada niko nije pokazao toliko zahvalnosti za predan rad i trud. A ponekad sve što nam treba da bi nastavili da radimo još više i jače, jeste doza zahvalnosti.

Kada sam shvatio da sam cijenjen i poštovan za sav rad, odlučujem dati svoj maksimum kao volonter kako bi Festival Savremene Žene, kao najljepša priča koja se dešava tih dana u Bosni i Hercegovini, doživjela svoj vrhunac.

 Nas 100 volontera iz čitave Bosne i Hercegovine ujedinjeni, složni i ponosni da damo podršku organizaciji fesitvala.

Ako me pitate šta ću pamtiti sa ovog Festivala, onda sigurno mogu reći osmijehe onih koji su mjesecima unazad radili na pripremi svega ovoga, kada su vidjeli da je sav rad i trud urodio plodom. Jer, biću iskren i nimalo subjektivan, uradili smo sjajan posao! Možda će mnogi sada reći da sam pomalo samozadovoljni hvalisavac, što, priznajem, ponekad znam biti, ali ovo je nešto drugačije. Ovdje je zamjenica “ja” prevaziđena, mala, ovdje više nije riječ o pojedincima, ja govorim o grupi od više stotina ljudi koje spaja ista želja, isti motiv, ovdje govorim o zamjenici “mi”.

Ali ne samo to, pamtiću svako lice od nas 100 što smo bili tu jedni za druge, bili tu za Festival, pamtiću 100 sjajnih žena koje svijet čine ljepšim, a mene ponosnim jer imam priliku oči u oči čuti od njih kako da uspijem, ne samo ja, ne ti, već svako onaj ko želi da bude promjena koju želimo vidjeti u svijetu. Pamtiću duh Indonezije, tradiciju i kulturu koju su nam prenijeli na Festivalu. Pamtiću svaki smijeh sa monodrame divne Mie Begović koja nas je razveselila i nasmijala subotnje večeri u oblačnoj Tuzli. Pamtiću fantastičnu Brankicu koja govori kako će sve na kraju biti dobro, jer ako nije dobro znači nije kraj, govoreći o svojoj teškoj sudbini sa osmijehom na licu, jer ona je prikaz hrabrosti i upornosti, baš kakva i treba biti jedna savremena žena. Pamtiću svaku pjesmu, svaki stih, svaku ruku u zraku koja se njihala u četvrtak na koncertu Parnog Valjka, pa i poneki poljubac i zagrljaj onih zaljubljenih i starih i mladih na tom koncertu. Pamtiću složnost, upornost, istrajnost, hrabrost i ljubav svakog pojedinca koji je dao doprinos ovoj priči, a ja sam zahvalan što sam imao priliku biti dio najljepše priče koja daje priliku svima nama da napredujemo, a nadam se da ću sledeće godine ponovo biti još više ponosan na sve nas, a posebno zahvalan fantastičnoj ženskoj četvorci na ukazanom povjerenju.”